MaoTze - Abeceda života
| < | listopad, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (6)
Prosinac 2006 (9)
Studeni 2006 (14)
Listopad 2006 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Nepodnošljiva lakoća postojanja
Nepodnošljiva lakoća postojanja
Kol'ko nas ima...
Free Counter |
Drug Mao, svjedok vremena
Sunce je obasjalo Velikog vođu
Najdraži vođa
Pozdrav voljenom narodu
Ovako me vidio Andy Warhol
Andy je imao oko za lijepo
Zahvalni narod Kine
I Ivo Sanader ima ovakav sat
Sunce je obasjalo Velikog vođu
Najdraži vođa
Pozdrav voljenom narodu
Ovako me vidio Andy Warhol
Andy je imao oko za lijepo
Zahvalni narod Kine
I Ivo Sanader ima ovakav sat
10.10.2008., petak
Tri amigosa
|
Tko kaže da drug Mao nije drug i da ne ispunjava želje? Na traženje Dragog mi Junca, nakon gnjevnog, preemotivnog i neracionalog dolazi smiren, analitički post. Naime mladog Junca zanima tko će biti novi ministri pa ću mu rado izaći u susret i napisati koju na tu temu. Danas će se u Hrvatskom saboru raspravljati o kandidatima za ministre i očekuje se da će isti biti potvrđeni u popodnevnim satima. Pomalo me to podsjeća na dobu komediju iz osamdesetih - Tri Amigosa. Ne zbog toga što mislim da je situacija komična, već njih trojica neodoljivo vuku na amigose.   Tomislav Karamarko aka Dusty Bottoms   Tomislav Karamarko (tur. Crni Marko) rođen je 1959. u Zadru. Otac je dvoje djece. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu - smjer povijest, govori ruski i engleski jezik (po zvanju profesor povijesti). Od 1991. do 1992. godine bio je šef kabineta predsjednika Vlade, zatim do 1993. šef kabineta predsjednika Sabora, a nakon toga do 1996. načelnik Policijske uprave zagrebačke. Od 1996. do 1998. bio je pomoćnik tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ivana Penića. 2000. godine bio je voditelj izbornog stožera Stjepana Mesića te nakon izbora postaje i savjetnikom predsjednika Republike Hrvatske za nacionalnu sigurnost.Od 2000. do 2002. bio predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, 2004. imenovan je ravnateljem Protuobavještajne agencije (POA), a 2006. Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA). Kao što i sami vidite gotovo da nema toga što naš Karamarko nije radio, pri čemu je upoznao mnogo utjecajnih ljudi različite političke orjentacije. Upada u oči da je ovaj profesor povijesti napustio obrazovnu karijeru da bi se posvetio unutarnjim poslovima i tajnim, pardon sigurnosnim, službama. Tijekom godina uz njegovo ime su se vezivale različite afere, od kojih je vjerojatno najpoznatija tzv. „Predstavka djelatnika HIS-a“ u kojoj su opisane (navodne) različite nečasne radnje i malveracije hrvatskih obavještajaca. Kao nedužna žrtva ove afere „pao“ je novinar i bloger Željko Peratović, koji je završio u zatvoru radi „odavanja državne tajne“. Spominjale su se i financijske malverzacije preko njegova četiri poduzeća, a ako želite znati više proučite spomenute linkove. Zaključno, novi ministar unutarnjih poslova biti će (još uvijek) sadašnji ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije. Od šefa hrvatskih špijuna do šefa hrvatskih plavaca… Nadam se da to neće označiti novi val privođenja novinara na obavjesne razgovore, prisluškivanje i praćenje e-mailova i sl. Možda sam paranoičan i ovim putem molim g. Karamarka da mi to ne uzme za zlo već da svojim radom dokaže suprotno. Ujedno molim i SOA-u da me ne krene „obrađivati“ zbog ovog posta. Ivan Šimonović aka Lucky Day   Ivan Šimonović rođen je 1959. u Zagrebu, gdje je završio Pravni fakultet na kojem je magistrirao i doktorirao. Proveo je godinu dana Yaleu, a od 1982. do 1986. radio u Institutu za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu. Nakon toga se zapošljava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Od 1992. do 1997. radio je u ministarstvu vanjskih poslova kao pomoćnik ministra i zamjenik ministra. Od 1997. do 2003. bio je hrvatski veleposlanik pri UN-u u New Yorku, a zatim se vraća u Lijepu našu i do 2004. godine je opet zamjenik ministra vanjskih poslova. Od 2005. je redoviti profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu i prodekan, a 2006. je postao prorektor Sveučilišta u Zagrebu. Autor je ili koautor 71 znanstvenih ili stručnih radova objavljenih u zemlji i inozemstvu, a za svoj dosadašnji rad je nagrađen s pet hrvatskih odličja te francuskom Legijom časti. I što sada reći? Čovjekov životopis je krcat impresivnim podacima, da mi na pamet pada samo jedno pitanje – pa što se čekalo do sada? Kako je moguće da je jedna Ana Lovrin (!!!) polupismena pravnica iz Zadra imala prednost nad ovim čovjekom. Izuzmemo li činjenicu da je pouzdan HDZ-ov kadar (još iz unutarstranačkih „borbi“ s Pašalićem) – nije moguće. Ali je ipak bilo tako. Neki tvrde da je izbor Šimonovića rezultat Mesićevog pritiska na Sanadera. Ne znam da li je tome tako ili ne, ali mi je drago da barem ovdje mogu napisati nešto pozitivno. Predlažem vam da pročitate jedan opušteni intervju s profesorom Šimonovićem na stranicama studentske udruge Pravnik, koja izdaje istoimeni časopis. Tako ćete saznati nešto više o njemu. Ono što mu ja mogu poručiti je stari rudarski pozdrav – Sretno! Vladimir Faber aka Ned Nederlander   Vladimir Faber je rođen 1965. godine, a najveću „popularnost“ stekao je u tzv. „slučaju Glavaš“. U bivšoj Jugoslaviji je prošao vojnu akademiju JNA a 1990. odmah nakon osnivanja postaje zapovjednik voda jedinice za posebne namjene "Lučko“. 1991. je postao zapovjednik specijalne jedinice policije, popularnih "Alfi". 1995. je odlikovan Redom bana Jelačića. Nakon Domovinskog rata obnaša mnoge dužnosti u policiji (pomoćnik načelnika, a zatim i načelnik uprave policije, savjetnik ministra unutarnjih poslova itd.), a sredinom 2005. godine iz Zagreba dolazi na dužnost načelnika PU osiječko-baranjske. Ostalo je zapamćeno kako je baš on vodio odred policije na čuvenoj utakmici Dinamo - Crvena Zvezda (13. svibnja 1990.) kada se je policija brutalno obračunala s navijačima zagrebačkog kluba. A njegovo se ime spominjalo i u već zaboravljenim tzv. „Petračevim transkriptima“, koji su navodno nastali tzv. merama tajnog prikupljanja podataka (hrv. prisluškivanjem). Tako u policijskoj bilješci od 15. veljače 2000. piše: „"U 22.40 sati Petrač zove Novicu u London na broj ++447790829396. Novica ga pita kako su oni njihovi iz policije prošli. Petrač kaže da je njemu 'super jer je došao i Faber'". Autentičnost ovih „transkirpata“ je do danas javno ne potvrđena, ali ih Ivo Pukanić najodlučnije odbacuje kao teški falsifikat. Možda zbog toga da se i on pojavljuje u njima. Od 2005. je gotovo nemoguće razdvojiti Glavaša od Fabera i obrnuto, tako da su se u medijima pojavljivale različite informacije vezane uz Fabera, koje je ipak potrebno uzeti s dozom opreza. Uz sve nabrojano biti će zanimljivo vidjeti kako će Faber krenuti i koje će poteze prve povući. Nadam se da pokretanje represivnih mjera neće (kao što je to do sada bio slučaj) osjetiti nedužni građani. Konstantna legitimiranja, represija pripadnika specijalne policije nad građanima uz prijetnju sile, premlaćivanje maloljetnika i sl. već su postali dio policijskog folklora. Ti nasilnici koji sramote svoju odoru i Republiku Hrvatsku doprinose općem stanu nesigurnosti i (što je još gore) uništavaju povjerenje u svoje kolege koji policijski posao obavljaju profesionalno, temeljito i pošteno (a takvih ima mnogo). Stoga ovim putem pozivam Fabera (i Kramarka) da se „obračunaju“ sa organiziranim kriminalom, ali da pri tome ne zaborave iskorijeniti korov u vlastitim redovima. The end Sjednica Sabora počinje u 12:30. Želite li vidjeti kako to izgleda i što nam novi ministri imaju za reći (dakle neće biti Fabera) uštekajte se na HTV 2 ili na live stream sa saborskih stranica. Mao Tze |
07.10.2008., utorak
Dok po leševima hodam, ljubim sliku svoju
|
„Sanader smijenio Rončevića, Benka i Lovrin“; vrišti sa naslovnice Indexa.hr a Jutarnji list ide još dalje sa bombastičnim naslovom „Sanader je konačno postavio ljude koji se mogu obračunati s mafijom”. Ne znam što bih rekao osim - tužno i sramotno. Pokušati ću analizirati, korak po korak, kako Ivo Sanader koristi tragično ubojstvo Ivane Hodak za samopromociju i mazanje očiju hrvatskoj javnosti. Ako mislite da pretjerujem skoknite do obližnjeg kioska ili preletite preko on line izdanja i raznoraznih portala. Prebrojite koliko se puta spominje Ivo Sanader, koliko Ivana Hodak, a koliko 17-ogodišnja N.D. koja je jučer ujutro ubijena na Srebrenjaku. Korak prvi: “Tko jači tlači - danas ubojice, jučer navijači” Da se u Hrvatskoj problemi guraju pod tepih, opće je poznata stvar. Afere se smjenjuju jedna za drugom, a pojavom novog problema stari odjednom nestaje. Bez ikakvog rješenja, naravno. Zli komentatori bi mogli reći da vladajući jedva čekaju pojavu novog problema, situacije ili afere da bi onaj prijašnji gurnuli put zaborava i skinuli ga s vrata. Jučer su Đurđa Adlešič i Berislav Rončević otputovali u London, pronaći čudotvorno rješenje za problem navijačkog nasilja / huliganizma. Istu večer Bero se, po Sanaderovom nalogu, morao vratiti da bi dobio nogom u guzicu. Divljanje navijača danas je priča koja ne zanima nikoga, i tako će biti do idućeg Praga. Sada su svi zgroženi ubojstvom u središtu Zagreba. Jadranka Kosor poručuje da Vlada objavljuje rat mafiji. Pa moja Jaco što ste čekali do sada? Iz dana u dan gomilaju se teška kaznena djela, od gospodarskog kriminala do razbojništava i ubojstava. Dovoljno je pročitati novine, s vremena na vrijeme, da bi se shvatilo što se događa. Ali to nije dovoljno – potrebno je da netko ispali dva metka u glavu 25-ogodišnje djevojke da bi se Vlada trgnula. Da bi Jadranka Kosor objavila rat mafiji a Lovrinka, Rončević i Benko otišli tamo gdje su trebali prije nekoliko godina – u ropotarnicu povijesti. Korak drugi: “Padaju glave” Berislav Rončević – zanimanje: bivši ministar unutarnjih poslova. Jučer sam oprao ministra Rončevića posljednji put. Od danas ću “prati” građana Beru, smiješnog tipa kojemu će “partija” već pronaći nekakvo unosno mjesto (a ni neki nadzorni odbor ne bi škodio). Rekao bih da je tužno to što premijer u ovakvoj situaciji mora nalagati ministru unutarnjih poslova da prekine svoj službeni put i vrati se u zemlju, a još tužnije to što ga premijer smjenjuje umjesto da ovaj podnese ostavku ili barem “stavi mandat na raspolaganje”. Rekao bih to, da kod nas postoji politička i moralna, osobna odgovornost. Ovako ću samo na trenutak pomisliti, kako bi bilo da imamo ministre koji misle svojom glavom I koji su u stanju nešto napraviti bez naloga ili odobrenja doktora Ive. Rončević je trebao izletjeti iz svoje fotelje odavno, skupa sa Marijanom Benkom. Marijan Benko – zanimanje: bivši ravnatelj policije. Benko je na mjesto ravnatelja stigao na izravni poziv vrlog nam premijera Sanadera, još za vrijeme nikad prežaljenog ministra Jubitoa. Pratila ga je reputacija stručnjaka. Danas ga se dr. Ivo odrekao bez ikakvih problema. Tako se nastavlja trend smjena čelnih ljudi u policiji koji traje još od odlaska ministra Milinarića, negdje tamo 2006. godine. Nije potrebno imati doktorat iz kvantne mehanike da zaključimo kako je riječ o promašenoj kadrovskoj politici. Na čelo unutarnjih poslova dolazili su podobni, poslušni i zalužni. Čast izuzecima koji su bili (i još uvijek jesu) sputani ovim prethodnima. Benkov najveći “uspjeh” je učinkovita policija koja mlati klince koji zapale baklju na Plesu ili joint u kvartovskom parkiću. S druge strane ni jednoj “krupnoj ribi” nije zafalila škgra ili (ne daj Bože rep). Ana Lovrin – zanimanje: (hvala Bogu) bivša ministrica pravosuđa Kako je ova diplomirala nikome u Hrvatskoj nije jasno. Zla baba, koja nema pojma o pravosuđu, pravnom poretku Republike Hrvatske, javnom nastupu, ophođenju uopće... itd. Kolege ministri iz EU su je ismijali a njeno poznavanje problematike pravosuđa jednako je mojem poznavanju sezone lova gnuova. Dakle nikakvo. Više je Vesna Škare-Ožbolt napravila u mjesec dana nego Lovrinka u dva mandata. SRAMOTA!!! Ali to smo ionako znali već dulje vrijeme... ili ipak nismo... aaaaa? Najveće postugnuće – otvorenje striptiz bara u Zadru. Korak treći: „Ples po leševima“ U cijeloj priči samo je jedna osoba izašla kao pobjednik. To je dr. Ivo Sanader, koji je uspio okupirati sve naslovnice dnevnih tiskovina. Pitam vas zašto??? Što je to on učinio? “Smijenio” ministre (koje je sam postavio)? Najavio “odlučnu” borbu protvi “mafije”? Prodavao maglu (u čemu ima višegodišnju tradiciju)? Sramotno je da naš premijer (ili bilo koji političar) koristi nečiju tragediju za gomilanje političkih (a)poena. Tim više što je prije koji mjesec grmio o sigurnoj situaciji u Zagrebu. Sorry Ivo, ali Ivana Hodak je dokaz suprotnom. Tvoji spin-doktori zavrtili su još jednu priču i opet si ugrabio sve naslovnice. Najdalje je otišao ulizički Jutarnji list koji zahvaljuje vrlom nam Sanaderu što je "konačno postavio ljude koji se mogu obračunati s mafijom", Sorry Ivo, ali di si bija kad je grmilo. Sad se praviš lud i pametan u isto vrijeme. E pa ne bu išlo! I dalje mažeš oči narodu I sramotiš nas. ‘ajde, lako za nas koji nismo glasali za tebe. Ali gdje je odgovornost prem tvojim biračima. Kada ćeš isplatiti dug koji te debelo stišće i pokazati svoje pravo lice Hrvaticama i Hrvatima. Lice oholog samodopadnika i licemjera koji stvara svoje naslovnice na lešu jedne 25-ogodišnjakinje.   Mao Tze |
06.10.2008., ponedjeljak
Lud i zbunjen... a gdje je normalan?
|
Dinamični duo u akciji – Adlešič i Rončević putuju u London tražeći savjet u borbi sa huliganima. Već dugo Hrvatska nije vidjela takav tandem. Na pamet padaju slavni prethodnici – Boban i Šuker, Mirko i Slavko, Franjo i Ivić Pašalić… Kada bolje razmislim, vjerojatno bi Bersilav i Đurđa bili najbliži češkim herojima Patu i Matu! S tom razlikom što su Pat i Mat simpatični. O čemu to on priča? TV dnevnici, internet portali i različite tiskovine obznanili su nam kako Đurđa Adlešič, potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske i Berislav Rončević, uvaženi ministar unutarnjih poslova idu na dva dana u London. Tamo bi se trebali sastati s konzorcijem mozgova koji će ih, da citiram Slobodnu Dalmaciju „upoznati s mjerama i implementacijom engleskog Zakona o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima, koji je jedan od najučinkovitijih i najboljih u svijetu, a po uzoru na koji je i Vlada RH radila izmjene Zakona 2006. godine” Da li se to samo meni čini ili u ovoj priči nešto ne štima? Tko je tu lud, a tko zbunjen? Jedino je sigurno da normalnih nema. Oni se idu upoznati sa zakonom koji im je bio uzor prilikom donošenja prejadnog Zakona o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima?!! Lakše je dokazati kvadraturu kruga nego shvatiti zbog čega u našoj Vladi misle da će prepisivanjem nečega što "šljaka" u Engleskoj, SAD-u, Francuskoj ili Brukini Faso riješiti hrvatske probleme. Sitnice, potpu geopolitičkih, društveno-socijalnih, običajnih i inih razlika među spometnutim zemljama / narodima se ne nalaze u njihovoj računici. Prepiši brate i sve će biti OK. Ovakav stav ne čudi kada nam dnevne novine na naslovnicama objavljuju da više od 80% učenika i studenata prepisuje ispite, a saborski zastupnici prepisuju magistarske radove. Univerzalni hrvatski recept... Povratak u prošlost Svojevremeno sam pisao o Vladi i navijačima u tekstu pod naslovom Lav, vještical, ormar, pa se slobodno podsjetite aktualne teme oz prosinca 2006. godine. Što se do danas promijenilo? Rukomet, vaterpolo, nogomet... nakon veće eskalacije nasilja (pogotovo u inozemstvu) iz ladice se vadi "Zakon o navijačima" i traže se uzori po svijetu. Na sav glas se kreće u nove križarske ratove protiv huligana, etiketirajući pri tome sve navijače i provodeći represiju nad onima koji nisu odgovorni. Cijela je priča jako složena i potrebna je opsežna analiza da bi je uhvatili i za glavu i za rep. Ono što se nama servira kao bitno je put u London Đurđe i Berislava, koji će nafilani savjetima riješiti problem huligana. Stanje u društvu nema veze, sociološki razlozi i postupanje dijela policije isto tako nema veze... jer Đurđa i Bero znaju najbolje. Približavaju se lokalni izbori, na kojima će se po prvi puta izravno birati općinski načelnici, gradonačelnici i župani. Pa nije valjda da Đurđa i Berislav putuju u London radi osobne promocije. Užas Mao, kako možeš tako razmišljati... Naši borci za pravdu... e da nam je više takvih!     MaoTze |
26.09.2008., petak
Abbey Road protiv atomske bombe
  Na današnji dan, 26. rujna 1969. objavljen je jedanaesti službeni album The Beatlesa, pod nazivom Abbey Road. Ovo je posljednji album koji je poznata grupa snimila, iako je nakon njega objavljen ranije snimljeni Let it be. Abbey Road se smatra jednim od najboljih albuma Beatlesa, a magazin Rolling Stone proglasio ga je 14. najboljim albumom svih vremena (čisto da spomenem da je prvi Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band). Iako su se Beatlesi raspali samo par dana prije izlaska albuma, Abbey Road je postao veliki uspijeh. Teorija zavjere Prema urbamoj legendi Paul McCartney je poginuo u prometnoj nesreći 9. studenog 1966. u pet sati ujutro, napustivši studio u kojem su Beatlesi snimali album Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band nakon žučne svađe. Čitav događaj je navodno zataškan a glasine su krenule 12. listopada 1969. kada je Russell Gibb, DJ na WKNR-FM radiju u Detroitu primio telefonski poziv izvjesnog Toma, koji je rekao da je McCartney poginuo i da su ga Beatlesi zamijenili dvojnikom (kasnije je procurilo njegovo ime - William Shears Campbell), te na svojim albumima ostavljali tragove koji su potvrđivali ovu priču. Jedan od najpoznatijih je svakako omot albuma Abbey Road. Kao što vidite John, Ringo, Paul i George hodaju jedan za drugim u vrsti, simbolizirajući sprovod. Vjeruje se da John (u bijelom) predstavlja Boga, Ringo (obučen u crno odijelo s bijelim ovratnikom) svećenika, a George (neformalno odjeven) pogrebnika. Paul je na slici jedini bos, što može biti indikativno uzevši u obzir engleski običaj da se mrtvace pokapa bez cipela. Ujedno je jedini zatvorenih očiju i u raskoraku sa ostalim Beatlesima. Iako je Paul McCartney ljevak, na fotografiji drži cigaretu u desnoj ruci što sugerira da je riječ o dvojniku. Policijski kombi u desnom kutu navodno je suptilna zahvala britanskoj policiji koja je zataškala čitav slučaj... Postoji još čitav niz tragova i "dokaza" koji upućuju na "činjenicu" da je Paul McCartney poginuo u prometnoj nezgodi. Ukoliko vas zanima više malo googlajte i pronaći ćete svašta. Dobra stranica za početak istraživanja je Turn Me On, Dead Men.   Kako god bilo i u koji god scenario vjerovali jedno je sigurno. The Beatles su jedna od najvećih (ako ne i najveća) glazbenih grupa svih vremena. Njihova glazba živi i dan danas neovisno o smjenama generacija i sa pravom se mogu svrstati u kulturnu baštinu kako Velike Britanije, tako i čitavog svijeta. A gdje je tu atomska bomba? Današnji dan, 26. rujna, ima simbolično značenje za povijest nuklearnog arsenala i njegovog testiranja. Naime na današnji dan 1957. SSSR vrši nuklearno testiranje u današnjem Kazahstanu; 1958. SAD testira atomsku bombu u Nevadi; 1969. opet Sovjeti, ovoga puta sa podzemnom eksplozijom; 1974. Amerikanci se opet koriste poligonom za nuklearna testiranja u Nevadi; 1976. odabranom društvu se pridružuju braća Kinezi svojim nuklearnim testom u Lop Noru; 1979. SAD nastavlja sa svojim testovima, pogađate i dalje u Nevadi (znate, ono pustinjsko područje koje možete vidjeti u filmovima); na kraju parade 1981. SSSR provodi još jedan podzemni test. Ne znam zbog čega su nuklearne velesile birale baš 26. rujna za svoja testiranja, ali mi je ovaj podatak privukao pažnju. Možda će astrolozi ili numerolozi izvući neki zaključak. Ili je riječ o pukoj slučajnosti. Tko zna, možda jednog dana podrobno istražim ovaj fenomen. Do tada vam ostavljam mašti na volju. Konačni rezultat, Abbey Road - atomska bomba 1:0. Mao Tze |
25.09.2008., četvrtak
"Uvijek vjerni" sjebali Hrvatsku
|
Prošlo je skoro godinu dana otkako sam nešto napisao. U međuvremenu sam se povukao u osamu šaolinskog hrama u Henanu gdje sam proučavao drevne spise i kontemplirao o smislu života. Na žalost, s puta spoznaje i produhovljenja me izbacio Jutarnji list feat. Uvijek vjerni. Lako je biti general poslje bitke Utakmicu Hrvatska - Engleska analizirali su svi koji su za to dobili priliku, od anonimnih forumaša do "uvaženih" hrvatskih nogometnih stručnjaka. Jedni su napadali Bilića i njegovo "neiskustvo", drugi su kenjali po tromom veznom redu, a treći samo slijegali ramenima i govorili - "Pa to je Engleska ljudi moji". Gdje smo pogriješili? Tko je sjebao nogometnu reprezentaciju? Odgovor je - "Uvijek vjerni". Cijela priča je krenula s nekoliko kraćih promo tekstova u Jutarnjem listu i na internetu (nazvanih priče navijača), a kulminirala je jučer, pozivom navijačima da "savjetuju" Bilića kako pobijediti Ukrajince. Uz tekstić se nalazi i prigodni kupon na kojem ima dovoljno prostora da se selektora savjetuje sa par jednosložnih riječi. Odlaskom na stranice "službenog kluba navijača hrvatske nogometne reprezentacije" (kako sami sebe nazivaju) stvari postaju "puno jasnije" - pogledajte sami. Čitam i ostale vijesti vezane uz tu utakmicu i imam što vidjeti... "Uvijek vjerni" vas vode u Ukrajinu za sitnicu od "2550 kuna za gotovinsko plaćanje, odnosno 2685 kuna za kartično plaćanje". Cijena uključuje povratnu avionsku kartu,"snack" i piće u zrakoplovu (!), troškove vize, kartu za tekmu i prijevoz od aerodroma do stadiona i natrag (odmah nakon utakmice). Dakle, klasični sistem "probudi se, doleti, pogledaj tekmu, odleti i spavaj doma u svom krevetu". Zatim mi pogled pada na tekst pod naslovom Harkovski troškovnik izvjesnog Branimira Koraća (inače zamjenika glavnog urednika portala sportnet.hr, specijaliziranog za košarku!!!). Dotični Korać lamentira kako je do Harkova najbolje ići čarterom Uvijek vjernih, jer se autom vozi 24 sata, i to "samo 500-tinjak kilometara na autocesti". Pri tome procjenjuje da je trošak puta u jednom smijeru cca 200 eura, dok "pravi navijači" mogu izdvojiti 350 eura za gore spomenutu sjajnu čarter ponudu. Nadalje piše o sjajnom noćnom životu, nabrajajući brojne klubove. Nije mi jedino jasno tko će ih posjetiti kada te "Uvijek vjerni" nakon utakmice odmah spraše u avion i pravac Pleso. Možda naši navijači koji će se voziti cijeli dan u rasklimanom kombiju, jesti po supermarketima i spavati pored kemijskih wc-a samo da bi navijali za reprezenteciju. Liči na govno, smrdi k'o govno, dakle govno je Vratimo se virtualnom "klubu navijača" Uvijek vjerni. Iako u nekim tekstovima sami sebe nazivaju udrugom navijača, od udruge ovdje ni riječi. Iz ovog projekta stoji firma Playbox d.o.o., sa sjedištem u Trnjanskoj cesti 37, Zagreb, na čijem je čelu Krunoslav Grlević, inače predsjednik Udruge za video igre i DVD. Uz to Playbox je registriran za obavljanje čitavog niza djelatnosti kao što su: proizvodnja odjeće; dorada i bojenje krzna, proizvodnja predmeta od slame i pletarskih materijala, proizvodnja namještaja, prekrcaj tereta i skladištenje... i tako dalje, i tako dalje. Možemo li u doglednoj budućnosti očekivati i "vatrene fotelje", oglicu a'la Dudu ili Pletikosin slamnati šešir? Vjeojatno u Markovićevoj ladici stoji čitav niz promo artikala koji čekaju prigodni trenutak da ugledaju svjetlo dana. Za sam kraj vraćam se na gore spomenute priče "navijača". Priča prva - Sve za kartu. Imbecilna priča o frajeru koji pokušava kupiti kartu na crno na dan utakice. Na kraju od kupuje kartu za istok od mrtvog pijanog tipa koji ne može stajati na nogama (tj. od jednako pijanog frenda koji ovoga "drži") i s njom "frajerski" pokušava ući na sjever. Priča druga - "Uvjek vijerni i nakon poraza" govori kakva je ekipa okupljena oko projekta "Uvijek vjerni". Citiram autora Petra Nemeta: "utakmica je možda bila i prevelika za smisleno navijanje i uhodane koreografije. Pokušali smo nositi ekipu, ali izgubili smo, i život ide dalje". Ako ste izdržali do ove točke posjetite još tribinu i iz prve ruke se uvjerite zašto su "Uvijek vjerni" sjebali Hrvatsku. Uz fotogalerije indijanaca sa enormnim kockastim kapama, kockastim cipelama i smiješnim zastavama pročitajte raspravu o razlici između navijača i huligana. Sada vam je vajda jasno zbog čega je HNS krenuo u distribuciju karata za Englesku isključivo preko interneta i tako nametnuo ljudima plaćanje troškova dostave kao i dodatnu brigu kada će im karte stići i hoće li biti kući u tom sudbonosnom trenutku. Isti trend će se i dalje nastaviti, na štetu svih nas. Suptilna akcija uklanjanja navijača sa tribina i njihova zamjena sa indijancima je na djelu. Osobno sam protiv toga, a pogotovo protv vučenja ljudi za nos i dizanja para od kvazi navijača i ljudi iz dijaspore, pod krinkom "službenog kluba navijača". Volio sam stajati satima u redu i razgovarati s ekipom, brisnuti s posla pod lažnim izgovorom da bih kupio četiri karte prijatelju iz Zadra i voziti se čitavu noć da bih stigao na vrijeme na tribinu. Prije onih Uvijek vjernih kojima je vrhunac navijanja farbanje noktiju u kockice i lakiranje cipela, popraćeno neprekidnim fotkanjem na tribini.   Neke se stvari ipak ne mogu kupiti novcem... ma koliko vas oni uvjeravali u suprotno. MaoTze |
16.10.2007., utorak
Akontacija
|
Povratak blogu nakon dugačke inaktivnosti; ujedno i povratak toliko očekivanoj abecedi... A kao akontacija. Akontacija na prvu loptu zvuči kao opaka bankarsko-ekonomska riječ. To je, na žalost, pogrešno. Akontacija je "obična", svakodnevna riječ čije je značenje dobro poznato većini Hrvata. Wiktionary definira akontaciju kao isplata određenog iznosa novca prije završetka posla. Jasno i nedvosmisleno. U praksi je značenje ove riječi nešto drugačije. Kako? Riječ "akontacija" u pravilu ide ruku pod ruku s riječju "plaća". Tako dobijemo hrvatsku složenicu "akontacija plaće". U teoriji to bi značilo da, u dogovoru s poslodavcem, dio plaće dobijete nešto ranije nego što je to uobičajeno (recimo 1. u mjesecu), a ostatak kao i inače (recimo 15. u mjesecu). U praksi akontaciju dobijete 15. a ostatak plaće koji mjesec kasnije, naravno ako imate sreće. Sjetimo se različitih "platnih metoda" koje smo prošli u posljednjih 15 godina. Mjenice, koje su se mogle kupiti na svakom kiosku; potrošački bonovi (umjesto love dobiješ papiriće koje možeš u trgovini svojeg poslodavca ili njegovog frenda zamijeniti za robu); a sjeća li se netko Čičekovih žetona? Čičekovi žetoni G. Miroslav Čiček, poduzetnik i nekadašnji predsjednik uprave društva "Razvitak-Našice", 1998. došao je na ideju da svoje radnike isplaćuje žetonima. Tzv. "Čičekovim žetonima". Dakle nakon što su njegovi radnici pošteno odradili svoje zadatke dolazi gazda Čiček i dijeli im nešto novca (manji dio plaće) i šaku žetona. Naravno, žetone možete utrošiti samo kod Čičeka. Bilo gdje drugdje to je samo hrpa plastike. Ti žetoni čak ne vrijede ni u zabavnom parku. Državna revizija je u svojem nalazu utvrdila slijedeće: "Društvo je od kolovoza 1998. neredovito isplaćivalo plaće, te je za razdoblje od kolovoza do prosinca 1998. neto plaća isplaćena dijelom i u vrijednosnim žetonima - kovanicama, a za siječanj 1999. u cijelosti u vrijednosnim žetonima - kovanicama, za razdoblje od svibnja do rujna 1999. neto plaća je isplaćena u bonovima, a za razdoblje od listopada 1999. do ožujka 2000. plaće nisu isplaćene niti su plaćeni doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Kontrolu isplate plaća u vrijednosnim žetonima - kovanicama obavila je Financijska policija, te je protiv Društva i Miroslava Čičeka podnijela 24. rujna 1998. prekršajnu prijavu zbog počinjenog prekršaja iz odredbi članka 28. Zakona o čeku odnosno nezakonitog izdavanja i puštanja u opticaj vrijednosnih žetona u obliku kovanica u svrhu isplata dijela plaće." Umjesto zaključka Akontacija nas prati na svakom koraku. U pravilu je riječ o akontaciji plaće (koja se pretvara u jedini novac koji ćete vidjeti narednih par tjedana, mjeseci...) ali ne možemo pobjeći od nje ni kada naručujemo nekakav posao ili nešto kupujemo. Ona nas vreba negdje između ureda direktora i računovodstva, između nade i stvarnosti... tamo negdje gdje teče med i mlijeko i gdje se plaća Čičekovim žetonima. MaoTze Post festum Upravo sam pročitao da je jutros u 6.25, u prometnoj nesreći poginuo Toše Proeski. Bilo mu je 26 godina. Zatekla me ova vijest i žao mi je što je stavljam na margine svojeg posta. Počivaj u miru Toše. |
04.09.2007., utorak
Donald Trump vs. Sir Alan Sugar
|
Uskoro počinje nova sezona Big Brothera. Ekipa će opet poludjeti na sto dana, pratiti živote nekih novih stanara BB kuće. Niknuti će na desetke novih blogova posvećenih, još uvijek nepoznatim, instant "zvijezdama". Nisam neki fan reality show formata, ali priznajem pred svima jako volim gledati seriju Pripravnik (The Apprentice). Ima nešto u tim "poslovnim" zadacima, međuljudskim odnosima i (što je najvažnije) kreativnim idejama i nevjerojatnim poslovnim promašajima. Nakon što je Nova TV prestala s prikazivanjem Trumpovog realityja, okrenuo sam se internetu i downloadao sve preostale serijale. Primjetio sam da postoji i britanska verzija (The Apprentice U.K) koju "vodi" Sir Alan Sugar, osnivač kompanije Amstrad. Naravno, skinuo sam i taj serijal, obzirom da sam pogledao sve Trumpove serijale. Razlika je nevjerojatna. Počevši od činjenice da su britanski natjecatelji mnogo inteligentniji i sposobniji od američkih, do toga da nema suvišnih monologa Sir Alana, koji služe samopromociji i veličanju lika i djela dotičnog. Epizode su dinamične, zadaci raznovrsni i zanimljivi a usprkos svemu, natjecatelji jako pristojni (i formalni) ali ništa manje prepredeni. Ono o čemu želim pisati je pristup Sir Alan Sugara u odnosu na Donalnda Trumpa. U epizodi koju sam gledao jučer, natjecatelji imaju zadatak prodavati robu u Harrodsu. Između ostalog na raspolaganju im je i osoblje Harrodsa, dok ih poslovođe Harrodsa usmjeravaju i nadgledaju, kako ništa ne bi bilo u suprotnosti s imidžom kuće. Sir Alan je posebno napomenuo natjecateljima da tretiraju djelatnike Harrodsa sa poštovanjem i iznimnom ljubaznošću, jer u konačnici ti ljudi čine njima (a i Sir Alanu) uslugu. Jedna se natjecateljica uspjela posvađati s poslovođom Harrodsa, te je bila jako drska prema čovjeku. Obzirom da je bila pod povećanim pritiskom zbog obiteljskih problema, ta ista žena je odlučila odustati. Sir Alan Sugar je prekinuo i rekao da je izabrala jednostavan način uzmaka (easy way out) ali da on to ne može dopustiti. Onda joj je očitao bukvicu o tome kako je tretirala zaposlenike Harrodsa, suprotno njegovim uputama i na kraju je otpustio. Donald Trump, s druge strane, nikada nije imao takav pristup. Iako je mnogo puta bio u takvoj situaciji, iako su njegovi kandidati radili sa puno kompanija (i njihovih djelatnika), nikada nije upozorio na odnos prema tim ljudima, niti je koga kritizirao ako su bili drski ili se prema radnicima odnosili s visine. Isto tako se i Donald odnosio prema vlasnicima/direktorima tih kompanija. "Ja sam bogatiji, pa oni to moraju napraviti... ha ha ha", bili su njegovi komentari. Možemo misliti što god želimo o reality showu, Donaldu Trumpu, plesu milijuna i svijetu biznisa, ali bez dimenzije ljudskosti i poštenog odnosa prema djelatnicima sve to nema smisla jer se vraćamo u sustav stališa (kao što bi rekao povjesničar Z.C.), kmetova i gospodara. Sir Alan Sugar upisao je veliki plus u mojoj bilježnici, a Donald Trump, Željko Kerum i ostali imaju što naučiti od ovog britkog, ponkeda preizravnog, multi milijunera. Poštovanje ne možeš kupiti. MaoTze |
28.08.2007., utorak
Frontalni sudar ozbiljnog novinarstva
|
Dok pišem ovaj tekst na HRT1 još uvijek traje "ozbiljna" kvazi politička emisija "Fokus", koju senzacionalistički i sa enormnim diletantizmom vodi Siniša Kovačić. Tema je vezana uz promet, točnije nesreće na cestama a (citiram HRT-ov web) "u Fokusu govore ministar unutarnjih poslova Ivica Kirin, državni tajnik za promet Dražen Breglec i prometni stručnjaci." Što je meni ovo trebalo? Ni sam ne znam zbog čega još uvijek trpim hrpetinu gluposti, pardon, idijotarija koje dopiru sa televizije. Tema uvijek aktualna, gosti barem na papiru kompetentni a na kraju potop. Frontalni sudar ozbiljnog novinarstva. Za upravljačem izvjesni Siniša Kovačić, kojem ne bih povjerio da uređuje reklamne letke Konzuma, a kamoli ovakvu emisiju. Čovjek je sjeo u studio prepun energije, nabrijan i spreman da se uhvati u koštac sa učestalim prometnim nesrećama, smiješno malim kaznama, da iznese pregršt pametnih i argumentiranih prijedloga i na taj način doprinese općem dobru. Bez pardona se uhvatio u klinč s nesretnim ministrom Kirinom, čija reputacija "intelektualca" govori dovoljno, i na kraju tog dvoboja - izgubio! Da stvar bude gora sa njim je (u komu) palo ozbiljno novinarstvo, a Hrvatska televizija mora ozbiljno razmisliti o svojem imidžu i poruci koju šalje javnosti. Za Tihomira Ladišića nema mjesta, pa je čovjek karijeru odlučio nastaviti u Iraku, kao dopisnik Fox Newsa, ali za Sinišu Kovačića, diletanta ima. U udarnom terminu. Strašno! Kovačić vs. Kirin Nevjerojatno ali istinito. Ivica Jubito Kirin pokazao se puno pametnijim, odmjerenijim, spremnijim i informiranijim od urednika i voditelja Fokusa. Da se razumijemo i Kirin je imao pregršt gafova, ali u odnosu na grobara informativnog programa HTV-a izgledao je poput sveučilišnog profesora. Na marginama cijele priče našao se državni tajnik za promet g. Dražen Breglec koji je dugo baljezgao ne rekavši ništa, tako da na njega neću trošiti riječi. Krenimo redom... Siniša Kovačić ovoj je temi pristupio izrazito senzacionalistički, neinformirano i nepripremljeno. Od profesionalizma ni traga, tako da preporučam dušebrižnicima s Prisavlja da dotičnog pošalju u McDonalds, ne bi li nešto naučio. Naime g. Kovačić nikada nije čuo za Ustav, zakone i propise. Naprotiv. Počeo je s nesretnom pričom o Hrvoju Žužiću, koji se sa 2 promila alkohola u krvi skrivio sudar i usmrtio 19-ogodišnju djevojku. Odmah je krenuo napadati "pomahnitale bogataše i njihovu djecu u nabrijanim automobilima" (kao što stoji i u najavi emisije na stranicama HRT-a) prozivajući pri tome i ministra Kirina. Naime Žužić je prije nesreće sakupio čak 19 prometnih prekršaja pa nabrijanom Kovačiću nikako nije bilo jasno zašto dotični nije već bio iza rešetaka, čime bi se spriječila ova stravična nesreća. Ne želim pravdati ovo ubojstvo, naprotiv, već mi je jedina želja postaviti stvari iz drugog kuta. Zamislite sada pljačkaša banke koji prilikom pljačke ubije npr. zaštitara. Pregledom policijske kartoteke ustanovi se da je do sada sakupio 19 prekršaja. Ponavljam prekršaja! Dakle, nije nosio osobnu sa sobom, pijan je glasno pjevao na cesti, urinirao je na javnom mjestu... i sada se javlja Siniša Kovačić i skače za vrat jadnom Kirinu vičući: "Vi ste krivi! Da ste ga strpali u buksu do ovoga ne bi došlo! Pa čovjek je skupio 19 prekršaja!" Valjda, jadan, nikada nije čuo za neke papire koje mi ostali zovemo zakonom i za tamo neke sudove i suce, kakva god da je njihova uloga. Potom Kovačić pušta kratki prilog - razgovor sa napismenim Željkom Kerumom, koji je u zadnjih nekoliko dana počinio više prometnih prekršaja. Uredno platio svoju kaznu i nikom ništa. Sa moralne strane ne opravdavam g. Keruma ali sa pravne tu nema dileme. Izabrao je počiniti prekršaj, uhvaćen je pri tome i platio je kaznu. Priča završena, idemo dalje... Sada se dio čitatelja zgraža nad mojim stavovima. Branim bahate bogataše. Notorne prekršitelje koji misle da novcem mogu kupiti sve. Isti ti koji su prije koji tjedan u novinama s ushitom pratili priču o spašavanju prerano rođene bebe koja je iz Splita u posebnom inkubatoru, privatnim avionom prebačena u suvremenu kliniku u Beč, a potom u Moskvu. Zašto? Jer su roditelji imućni Rusi koji si to mogu priuštiti. Da je bila riječ o nezaposlenom bračnom paru iz npr. Knina, istu priču sa dramatično drugačijim završetkom čitali bi u crnoj kronici. I nikom ništa. Potom je Kovačić napao ministra pitanjem zbog čega ne osnuje prometne prekršajne sudove. Jadni Kirin. Ni kriv ni dužan morao je ispasti pametniji od Kovačića, kojem je pravosuđe očito apstraktna kategorija. Negdje između čudnovatog kljunaša i perpetuum mobilea. Potom je izvukao izjavu akademika Pavličića koji smatra da one koji daju auto maloljetnicima, a ovi naprave prometnu nesreću treba kažnavati kao da su je sami skrivili. Na brzinu je prorešeteo Kirina i Bregleca tražeći njihovo mišljenje i ostavljajući im čitave dvije sekunde da isto izgovore. Mora se znati tko je glavna zvijeza predstave. Ni imenjak mu, Siniša Vuco, nema takav odnos sa sugovornicima. I toliko o Pavličiću. Toliko o maloljetnicima za volanom. Ni slova više, jer se mora dalje... na zapljene vozila kojima se počine najteži prekršaji ili kojima se učestalo rade prekršaji. Pazite ljudi... ako vas uhvate kao nepopravljivog prekršitelja koji kontinuirano parkira na zabranjenim mjestima možda vam Zagreb pauk auto odveze zauvijek. Hmmm... kategorija vlasništva u Hrvatskoj nikada nije bila na cijeni ali ako je i od Kovačića, previše je. Naravno, Kirin je spomenuo tamo neki Ustav, ali našeg Sinišu to nije zanimalo. Potom veliki finale... ekipa HTV-a se vozila u policijskom presretaču i snimila vozača koji je vozio 150 km/h na auto cesti. Počeo se Kovačić zgražati na sramotno niskom kaznom od 300 kuna i uspoređivati tog vozača sa ubojicom. Na to mu je Kirin (ne mogu vjerovati da držim stranu Jubitou!) smireno objasnio da nije ista stvar voziti 150 km/h na auto cesti ili u gradu. Da visina kazne ovisi o prekoračenju, a prekoračenje o najvećoj dopuštenoj brzini. Kako je ovdje riječ o prekoračenju od 20% tako je i kazna 300 kn. Kao da je u naseljenom mjestu netko vozio nešto više od 50 km/h. Za kraj razgovor sa svjetskim putnikom, Goranom Milićem, koji je platio nekoliko kazni, ali samo u tranzicijskim zemljama (npr. Poljska, koja je već u EU) i samo za majušne prekršaje. Oduševljeni Kovačić odmah je rekao gostima kako se trebaju ugledati u Milića i slijediti njegov svijetli primjer. E moj Kovačiću. U želji da izazoveš senzaciju jedino što si uspio bilo je iziritirati gledatelje i poslati ozbiljno novinarstvo na odjel intenzivne njege. Tko zna spuštaš li pogled dok se na hodniku mimoilaziš sa Šprajcom ili Mirjanom Rakić? E da, u studiju je bio i izvjesni gospodin sa Fakulteta prometnih znanosti. Nekakav doktor prometa ili tako nešto. Jedva da je dobio nekoliko minuta prostora, prekidanih upadicama majstora Kovačića. Tako i treba. Kilo mozga dvije marke, pa tko voli nek izvoli. Ima li zainteresiranih? Ili smo svi mi mali Siniša Kovačić? Umjesto zaključka 11. svibnja 2000. Ante Tomić je u Slobodnoj Dalmaciji (kolumna Televizor) napisao ovo: "Neobično zbunjen mladić koji se neobjašnjivim hirom sudbine našao u Izbornom povjerenstvu zvao se Siniša Kovačić. Naizmjence kolačeći oči i dižući obrve, šireći ruke i saplićući se o kabaste rečenice kojima se očajno trudio gledateljstvu obznaniti izborne rezultate, stajao je u nedjelju navečer u crnome odijelu i crnoj košulji, samo mu je kravata bila sjajna, srebrena. Izdaleka nam se činilo kao da je ubogi mladi čovjek objesio ribu oko vrata. Vjerujem da nisam bio jedini koji je te večeri zavapio za Mislavom Bagom." E pa Ante svaka ti je na mjestu. MaoTze |
05.07.2007., četvrtak
Junak novog doba
|
Sinoć je veliko finale Kviskoteke osvojio Robert Pauletić. Ono što mu nije pošlo za rukom prije 20-ak godina uspio je ostvariti u sjeni Super-Piramide i prepucavanja na relaciji Anto Kovačević - Marijana Petir. Osim što plijeni svojim znanjem i nevjerojatnom vještinom rješavanja anagrama, Robert Pauletić me osvojio svojom velikom i plemenitom gestom. Osvojenih milijun kuna odlučio je donirati u dobrotvorne svrhe. Ponavljam MILIJUN KUNA odlučio je donirati onima kojima je novac najpotrebniji. Urednik dvaju enigmatskih časopisa, autor nekoliko knjiga i nevjerojatno simpatičan g. Pauletić osvojio me svojim znanjem i nastupom. Nakon onog sinoćnjeg mogu samo reći da je za mene Robert Pauletić junak novog doba. Svaka ti čast Robert! Imaš pivo od mene.  |
02.07.2007., ponedjeljak
Sretno Dudu!
|
Eduardo da Silva, naš Dudu, napušta Dinamo i odlazi u Arsenal. Potpisom na četverogodišnji ugovor Eduardo će se uključiti u borbu za Henryjevog nasljednika. Službene stranice Arsenala i Dinama na naslovnici objavljuju ovu senzacionalnu vijest. Iznos transfera za sada nije poznat, ali sigurno iznosi više od 12 milijuna eura. Svaka ti čast Dudu, svojim igrama, zalaganjem i sportskim ponašanjem zaslužio si priliku da pokažeš jednoj od najjačih svjetskih liga svu raskoš svojeg talenta. Hvala ti za sve što si dao Dinamu i za sve ono što ćeš još godinama pružati reprezentaciji. Sretan sam zbog tebe i osjećam se kao da je netko od mojih najbližih potpisao za topnike. Chelsea i Manchester pazite se... dolazi Dudu!  |
